Suvremena paradigma u politikama i intervencijama u odnosu na drogu ima polazište u teoriji socijalnog učenja kontrole konzumacije američkog psihijatra Normana Zinberga objavljenoj 1984. godine.
Zinberg objašnjava korištenje droga trofaktorskim modelom: droga-set-setting. Polazišna hipoteza, potvrđena u nizu istraživanja, je da za ilegalne droge kao i za alkohol postoje različiti modeli konzumiranja, a ne samo model ovisnosti. Kako će neka supstanca djelovati na osobu ovisit će o samoj supstanci (drug), o osobi koja konzumira (set), njenim fizičkim i psihičkim karakteristikama i o ambijentu/kontekstu konzumacije (setting).
Droge su danas, kako smo već na platformi Dalekozor pisali sveprisutne, društveno tolerirane, njihova je konzumacija u porastu https://www.dalekozor.org/2023/07/11/ima-li-pilota-u-avionu/ , a tržište droga koristi se istim alatima kao i druga tržišta roba široke potrošnje https://www.dalekozor.org/2023/07/11/sto-ima-novo-u-svijetu-droga-i-drogiranja/ .
Posljednja dva elementa Zinbergove formule, set i setting su elementi kontrole konzumacije , oni objašnjavaju zašto je nekim ljudima moguće koristiti supstance po kontroliranom modelu, a ne na kompulzivan način. Osnovna ideja ovog pristupa je da se kontrolirani konzumenti postaje kroz socijalnu regulaciju koja omogućuje uživanje u opojnim svojstvima droga i istovremeno kontroliraju nedostaci pretjerane uporabe. Na ovaj se način psihoaktivnoj supstanci daje značenje i mjesto u svakodnevnom životu uz istovremeno reguliranje granica (neformalnim socijalnim normama) na način da se osigura kompatibilnost između promijenjenih mentalnih stanja i aktivnosti koje su ključne za osobni i socijalni identitet konzumenta (posao, odnosi s drugima) https://www.fuoriluogo.it/01-home/primo-piano/a-proposito-di-consumo-controllato-di-droghe/.
Pravci intervencije prema modelu redukcije štete uglavnom su usmjereni na sigurnost neposrednog konteksta u kojima se konzumacija odvija (mjere sigurnosti u noćnim klubovima i lokalima gdje se odvijaju zabave) i informiranost konzumenata o potencijalnim zdravstvenim rizicima.
Kulturološki aspekti konteksta u širem smislu riječi, uglavnom nisu predmet razmatranja, a rijetko preventivnih intervencija.
Set mladih danas uključuje psihološke i kulturološke dimenzije daleko kompleksnije od onih o kojima se u najčešće provođenim preventivnim programima vodi računa.
Psihosocijalni tretmani ovisnosti u terapijskim zajednicama također se referiraju na kulturološke setove i settinge koji nisu više aktualni. Tako je npr. u doktrini većine današnjih terapijskih zajednica (Projekt čovjek) ovisnost tretirana kao neka vrsta nadgradnje, „vrha ledenog brijega“ egzistencijalne nelagode osobe koja je pribjegla korištenju supstanci. To nije morala biti nužno patološka podloga, već poteškoće u prilagodbi i nalaženju vlastitog mjesta u društvu kao odgovorne i produktivne jedinke.
„Egzistencijalna nelagoda“ podrazumijeva da je problem individualne prirode, u odnosu pojedinca i društva. Talijanski filozof i psihoterapeut Umberto Gallimberti drži da se u suvremenom društvu više ne radi o egzistencijalnoj nelagodi već o kulturološkoj nelagodi, što je daleko teža situacija za mlade.
Referirajući se na iskustva francuskih psihoterapeuta (opisanih u knjizi argentinskog filozofa Miguela Benasayaga, Vrijeme tužnih strasti), koji su naišli na poteškoće u radu s mladima radi njihove nesposobnosti da imenuju vlastitu patnju, odnosno toj patnji nisu mogli naći pravi psihološki izvor, već je ona reflektirala opće proširenu žalost karakterističnu za suvremeno društva prožeto stalnim osjećajima neizvjesnosti i nestalnosti, Gallimberti krizu suvremenog društva pripisuje svojevrsnom nihilizmu u kojem budućnost više nije obećanje nego prijetnja.
„Zagađenja svih vrsta, socijalne nejednakosti, gospodarske katastrofe, pojava novih bolesti, eksplozije nasilja, oblici netolerancije, ukorijenjenost egoizama, rat kao nešto uobičajeno, bacili su budućnost iz krajnje pozitivnosti judeo-kršćanske tradicije u krajnju negativnost vremena koje je prepušteno slučajnosti bez smjera i orijentacije. Budućnost je od ”obećanja” postala ”prijetnja”. Ako budućnosti kao obećanja nema, želja se zaustavlja u apsolutnoj sadašnjosti. Bolje je biti dobro i uživati danas ako je sutrašnjica bez perspektive.
Nešto muzike, koja para uši, kako bi izbrisala sve riječi, malo droge, kako bi umrtvila bol ili kako bi iskusili barem neki osjećaj, mnogo usamljenosti, karakteristične za ozlojeđeni egoizam, što ga prethodne generacije nisu poznavale i koji je posljedica uvjerenja da se u vrijeme u kojem su presušile sve čuvstvene veze možeš očuvati samo ako si sam ili, u najboljem slučaju, ako se u pustinji vrijednosti osloniš na jedinog simboličkog generatora svih vrijednosti što ga u našoj kulturi nazivamo novac.” (Gallimberti U., Epoha afekata žalosti, https://pescanik.net/epoha-afekata-zalosti-i/ ).
Nedavna kriza izazvana pandemijom Corona virusa učinila je da na površinu isplutaju nove moguće „pandemije“ u vidu poremećaja mentalnog zdravlja koji eksponencijalno rastu osobito među mladima kako na globalnoj razini, tako i u Hrvatskoj (Štimac Grbić D., Izazovi mentalnog zdravlja u Hrvatskoj danas, https://hrcak.srce.hr/file/406831). Pandemija Covid 19 nije u ovoj priči uzrok već „trigger“, ona je učinila vidljivim i prepoznatljivim ono što se s mladima zbiva.
Porast broja mladih koji na stresne situacije odgovaraju produkcijom široke palete simptoma mentalnih teškoća (od napada panike, samoozljeđivanja, somatiziranja, poremećaja prehrane itd.), ponekad u sukcesiji ili istovremeno, vjerojatno ne upućuje na porast incidencije mentalnih bolesti, već na patnju koja traži jezik kojim će se izraziti. Korištenje droga samo je jedan od izraza potrebe da se anestetizira patnja koju donosi utrka za dostizanjem ciljeva koji nisu u stanju zadovoljiti naše autentične ljudske potrebe i dati smisao našim životima.
Stav društva prema konzumaciji droga treba biti jasan i prepoznatljiv, što god u praksi to značilo (od poštivanja zakona koji ne dozvoljava prodaju psihoaktivnih tvari mladima do edukacije emocija u obitelji i školi), negdje između moralne panike i nekritične permisivnosti, u suprotnom se riskira prijenos poruke da nam što će s njima biti nije važno.
