Nasilje ugrožava zdravlje, zbog čega ulazi u domenu javnog zdravstva, ali se ne može smatrati
isključivo psihijatrijskim ili psihološkim fenomenom, već ga je potrebno sagledati iz različitih
perspektiva. U složenom društvu s nedefiniranim geografskim granicama poput onog u kojem živimo,
potrebno je prevladati gledanje na nasilje kao na problem povezan s kriminalnim aktivnostima; ono
prožima društvo na sveprisutan način i zarazno je. Ipak, kada se dese neki osobito okrutni zločini ili
masovna ubojstva, prisutna je tendencija traženja krivca kojem pripisati odgovornost za nečinjenje.
To je najčešće mentalna bolest i psihijatrija kao “nadležna” disciplina.
Na Sveučilištu Columbia u New Yorku, postoji “registar” svih masovnih ubojica (CMMB, 14 785
između 1900. i 2019.), provedena je studija na 82 osobe-studentski masovni ubojice, čiji je zaključak
da su psihoze ili druge ozbiljne psihijatrijske patologije bile odsutne kod većine ispitanika. Ne, nisu
bili ludi.
Talijanski psihijatar, Giovanni Migliarese kaže“Nasilje ima više uzroka; to je antropološko, etičko,
sociološko, povijesno, filozofsko i, naravno, obrazovno pitanje, između ostalog. Svakako je reduktivno
ograničiti njegovu analizu na odsutnost/prisutnost mentalne bolesti. Nasilje i psihopatologija teku
paralelnim kolosijecima: utječu jedno na drugo, ali nisu međusobne odrednice. Za društvo je
umirujuće polagati toliko povjerenja u psihijatriju da je smatramo krivom za labavost ili neaktivnost
kada je u pitanju problem nasilja. To je istina.”
(https://www.fondazioneveronesi.it/magazine/neuroscienze/la-violenza-non-sempre-origina-da-una-
malattia-psichiatrica ).
Statistike potvrđuju da osobe s teškoćama mentalnog zdravlja nisu brojnije
među počiniteljima kaznenih djela od onih koji nemaju ove teškoće. Čak i kad je počinitelj osoba s
teško narušenim mentalnim zdravljem ostaje činjenica osobne odgovornosti koja može spriječiti
počinjenje zločina. Osoba oboljela od psihoze koja čuje glasove koji naređuju da nekog ubije može se
suprotstaviti ovim naredbama, navodi spomenuti psihijatar.
„Odnos između mentalne bolesti i nasilja ono je što bismo mogli nazvati tamnom stranom
psihijatrije“, objašnjava Alessandro Rossi, predsjednik Talijanskog društva za psihopatologiju (SOPSI).
Proučavanje dugoročnih posljedica nasilnog ponašanja, i doživljenog i počinjenog, već je u fokusu
psihijatrijskih istraživanja. Tijekom godina, istraživanja su sve više definirala nasilje kao faktor rizika, a
ne toliko kao uzrok ili posljedicu, za razvoj mentalne bolesti. To znači da iskustvo nasilnog ponašanja –
koje se mora proučavati i kvantificirati – u različitim fazama života može predstavljati faktor rizika za
brojne mentalne poremećaje. „Pokazalo se da doživljavanje nasilja igra ulogu u nastanku različitih
poremećaja osobnosti, može olakšati nastanak psihoze i može olakšati nastanak poremećaja
prehrane“( https://sopsi.it/violenza-un-problema-salute-mentale-pubblica/ ).
Zbog svojih negativnih posljedica na zdravlje općenito, nasilje je problem u domeni javnog zdravstva,
pa se postavlja pitanje kako i kojim instrumentima utjecati na njegovu pojavnost. Potrebno je
razumjeti zaraznu prirodu nasilja i čimbenike koji olakšavaju prijenos između generacija i preko
granica. Smjer u kojem treba ići prema Tajništvu Commonwealtha i Fakulteta javnog zdravstva UK je
identificiranje čimbenika rizika i zaštite, praćenju prijetnje nasiljem, podržavanju međunarodnog i
društveno utemeljenog pristupa te usvajanju sve većeg broja preventivnih intervencija utemeljenih na
dokazima.
Koji su rizični čimbenici za nasilje? Nasilje i nestabilnost idu “ruku pod ruku”: disfunkcionalnost
obitelji, zajednice i nacije oslabljene političkim sukobima, nejednakošću i siromaštvom. Djeca koja su
zlostavljana ili svjedoče obiteljskom nasilju ili odrastaju u nasilnim susjedstvima puno su sklonija
postati nasilni odrasli. Izloženost nasilju u ranom djetinjstvu i prije rođenja može imati posljedice na
zdravlje, društvene i obrazovne izglede pojedinca. Prema istraživanju objavljenom u časopisu Lancet,
ljudi koji tijekom djetinjstva dožive više negativnih iskustava (poput zlostavljanja, zanemarivanja i
obiteljskog nasilja) imaju dvostruko veću vjerojatnost da će razviti kardiovaskularne bolesti i rak u
odrasloj dobi, kao i veći rizik od poremećaja mentalnog zdravlja.
Zaštitni čimbenici? Zakonodavstvo koje na odgovarajući način kriminalizira nasilje, smanjenje
zlouporabe alkohola i droga te kontrola pristupa oružju; jačanje normi koje podržavaju nenasilne i
pravedne odnose; stvaranje sigurnog okruženja za mlade; podrška roditeljima i skrbnicima u
smanjenju okrutnog roditeljskog ponašanja i promicanju pozitivne privrženosti; poboljšanje
ekonomske sigurnosti i stabilnosti obitelji; poboljšanje usluga odgovora i podrške; te razvoj socijalnih,
emocionalnih i životnih vještina djece. Zvuči skupo, ali koliko košta nasilje?
Prema refleksiji “Međuljudsko, kolektivno i ekstremističko nasilje problemi su javnog zdravstva”,
objavljenom krajem listopada na BMJ Blogu, diljem svijeta svake godine nasilje uzrokuje otprilike 580
000 smrtnih slučajeva. Taj je broj samo vrh ledenog brijega koji uključuje fizičke i mentalne
zdravstvene probleme milijuna ljudi i procijenjeni je trošak za globalno gospodarstvo od 14,3 milijarde
dolara; to jest 12,6% ekonomske aktivnosti ili 5,40 dolara po osobi dnevno.
Skuplje, zar ne?
Prijevod i obrada: Sanja Filipović
Literatura:
https://www.fondazioneveronesi.it/magazine/neuroscienze/la-violenza-non-sempre-origina-da-una-
malattia-psichiatrica
https://sopsi.it/violenza-un-problema-salute-mentale-pubblica/