Prepoznavanje važnosti odnosa između djeteta i osoba koje se o njemu brinu, osobito u prvim godinama života iz psiholoških teorija i istraživanja doseglo je kroz različite zdravstveno-edukativne kampanje široku populaciju te čini sastavni dio osnovne psihološke pismenosti velikog broja ljudi.
Manje je široj javnosti poznato kako i zašto taj odnos funkcionira u razvoju pojedinca, kao i daljnji razvoj teorija i istraživanja koja ih potvrđuju.
Početak razvoja teorije privrženosti predstavlja rad Johna Bowlbyia koji privrženost definira kao: “specifični tip socijalne veze između dojenčeta i primarnog skrbnika koja se oblikuje tijekom prve godine života, a koja u sebi uključuje socijalnu i emocionalnu povezanost” (Bowlby, 1982; prema Kokorić, 2006). Karakterizira ju tendencija da se traži i održi bliskost s određenom osobom (skrbnikom), posebice u stresnim situacijama. Ovaj odnos objašnjava duboku emocionalnu povezanost između skrbnika i djeteta. Teorija privrženosti je važna za bolje razumijevanje procesa stvaranja bliske veze između djeteta i roditelja, osobito majke te razumjevanje utjecaja takvih veza na stvaranje vršnjačkih, a kasnije i romantičnih veza (Molnar, 2012.).
Bowlby umanjuje našu anksioznost u vezi veličine utjecaja koje na dijete ima odnos s primarnim skrbnikom idejom o “dovoljno dobroj majci”, a ne perfektnoj- dakle, onoj koja dovoljno uspješno “čita” djetetove signale i prepoznaje njegove potrebe te na njih na adekvatan način odgovara, ne preplavljujući ga svojim potrebama i ne interpretirajući ga prema bilo kakvim unaprijed zadanim rigidnim obrascima i očekivanjima. Od majčine sposobnosti refleksije i njenog kapaciteta da ispravno čita djetetova unutrašnja stanja ovisit će djetetova buduća sposobnost da čita vlastita i tuđa mentalna stanja, kao i sposobnost da ih autoregulira. Majčin emocionalni odgovor djeluje kao socijalni bio-feedback (Gergely i Watson, 1996). Senzibilitet majke/skrbnika omogućuje emocionalnu sintonizaciju (usklađivanje) osobe s drugima, ponašanja komplementarna onima drugih ljudi koja ukazuju na razumijevanje i dijeljenje nekog afektivnog stanja s drugima.
Moć odnosa privrženosti je i u percepciji skrbnika kao snažnije i mudrije figure koja daje zaštitu bez uvjetovanja iste uzajamnošću (Cassidy, 2002.), odnosno bezuvjetnosti ljubavi skrbnika u odnosu na dijete. Odnos sa skrbnikom u prvim godinama života razrješava najvažnije funkcije razvoja osobe: reprezentacija sebe kao osobe koja zaslužuje ljubav, razvoj internih operativnih modela, reprezentacija drugih i svijeta kao okruženja u koje se ima povjerenje, reguliranje emocija u odnosu na vlastita očekivanja i na percepciju namjera drugih. Kvaliteta bi-personalnog iskustva između skrbnika i djeteta je od fundamentalne važnosti za razvoj djetetove sposobnosti mentalizacije (Fonagy i Target, 2000.).
Jezikom filozofije, moglo bi se reći da izvor svijesti o sebi nije Descartesovo “mislim dakle jesam” (cogito ergo sum) već “postojati znači biti opažen” (esse este percipit) G. Berkelya. Prema irskom filozofu biti znači biti percipiran, opažen, stvari postoje samo kad je um svjestan. U ključu psihologije, egzistencija se ontološki zasniva na našoj prisutnosti u umu drugoga, ako postojimo u pogledu i osjećaju drugoga.
Literatura
Lorito L., Massaro MT, Di Maria F., La scuola come rete affettiva e relazionale, riflessioni intorno alla relazione educative, www.academia.edu).
Molnar J., Rana privrženost i privrženost u prijateljskim i romantičnim odnosima, Završni rad prediplomskog studija psihologije, / Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, 2012.
