Jedna od najbitnijih karakteristika suvremenog konteksta u kojem se droga konzumira, a koja u najvećoj mjeri dovodi u pitanje učinkovitost preventivnih aktivnosti, svakako je normalizacija ovog ponašanja ili visoka tolerancija društva na konzumaciju droga. Budući da je stav okoline u odnosu na konzumaciju droga jedan od dva bitna čimbenika za procjenu rizika da će konzumacija nekog sredstva dovesti do ovisnosti (drugi je čimbenik „adiktivni potencijal“ same supstance), ovaj stav predstavlja značajan rizični čimbenik za raširenost konzumacije i pojavu ovisnosti. Primjerice, na blogovima prevencijskih platformi možete naći adolescente koji kontempliraju o tome kako je manje štetno pušiti heroin na foliju od pušenja cigareta jer „nisi u stanju popušiti toliko heroina koliko cigareta možeš popušiti u jednom danu“. Ili ovisnike koji će si ubrizgati konjski anestetik i nakon toga dobiti sepsu, a istovremeno će biti jako pažljivi u odabiru prirodnog, a ne sintetičkog mirisa za kuću.
To nas uvodi u drugu bitnu odrednicu konteksta: konzumerizam. „Konzumacija psihoaktivnih sredstava postaje strukturalna onome kako danas funkcioniraju naši socijalni mehanizmi. U odnosu na kulturalne modele koji nam se svakodnevno prezentiraju, na zahtjeve za izvrsnošću naše izvedbe koji nam se postavljaju, konzumacija droga ničim ne odudara od dominantnih kulturalnih trendova“ (Grosso, 2011.).
Danas se, istini za volju, ne može u prevenciji „prodavati“ izjednačavanje konzumacije droga i ovisnosti. Ta poruka nije bila učinkovita niti u nekim drugim i drugačijim vremenima u kojima je heroin imao epidemijske razmjere u regrutiranju ovisnika. Razvojem tržišta i diferencijacijom droga razvili su se i različiti modeli i načini konzumacije pa se više ne govori o dihotomiji apstinencija-ovisnost već o rekreativnom konzumiranju, povremenom konzumiranju, problematičnom konzumiranju, onom kontroliranom i naposlijetku o ovisnosti. Konzument prilagođava svoje navike u konzumiranju vlastitom životnom stilu. U kontekstu društva u kojem se može kupiti sve, materijalno i nematerijalno (mir, sigurnost, čak i ljubav) iako je time ovo potonje izgubilo dobrim dijelom svoj autentični smisao, droga postaje samo jedan od načina na koji se kupuje zabava i željene emocije. Još je jedna bitna funkcija droga u suvremenom društvu koja počevši od devedesetih ima sve značajnije mjesto- smanjenje takozvane anksioznosti od izvedbe: „ Danas psihoaktivne supstance služe da bi se uspjelo biti ono što nas se pita da budemo ili ono što bismo željeli biti. Smisao konzumiranja droga danas nije otuđiti se iz društva, već sudjelovati u društvenoj igri. Psihoaktivne supstance postaju tako male proteze koje podržavaju dostizanje vlastitih ciljeva. Ove nam proteze pomažu nositi se s anksioznošću koju stvara pretjerana izloženost i preopterećenje našeg ega. Uostalom, anksioznost od izvedbe danas je prevladavajuća patologija, a napadi panike kao njezin odgovarajući odraz rasprostranjeni su u enormnoj mjeri. Čini se da danas ova funkcija droga kao proteze čak i prevladava nad druge dvije: funkcije užitka i funkcije otuđivanja. Otuđivanje započinje onda kada sudjelovanje u društvenoj igri počinje skretati ka neuspjehu. Tada se počinju koristiti supstance otuđivanja koje odvraćaju od razmišljanja o neuspjehu i djeluju kao moćan anestetik. S ove točke gledišta, supstance otuđivanja neće nikada nestati iako se kulturološki trend promijenio, jer pomažu u trenutku neuspjeha.“ (Grosso, 2011.).
Normalizacija konzumacije droga koja nalazi svoje mjesto u društvenim običajima, osobito kad su u pitanju mladi stavlja u pitanje i prevenciju jer što prevenirati kad problem niti ne postoji. U ovakvom kontekstu pozicija Just say no pod čijom se kapom okuplja većina prevencijskih programa u startu odbija konzumente i zatvara vrata mogućim i potrebnim intervencijama u odnosu na ovo rizično ponašanje.
Dobar dio konzumenata u stanju je kontrolirati svoje ponašanje, što znači da koriste mehanizme samoregulacije koje treba upoznati i pratiti te uspostavljajući s konzumentima neku vrstu suradničkog odnosa (compliance) omogućiti njihovo vođenje prema nultom riziku. Ovaj će odnos ujedno omogućiti intervencije kada se konzumentu za njih ukaže potreba. Pozicija Just say no ili inzistiranje na apstinenciji u prvom koraku dovodi do gubitka ovog odnosa.
