Svaki odnos je interakcija, obostrano međusobno reguliranje osoba koje se u odnosu nalaze. Tako je i s odnosom privrženosti. Kvaliteta ovog odnosa nije samo u sposobnostima majke da bude “dovoljno dobra”, već i u karakteristikama djeteta , a na oboje utječu okolinski čimbenici koji mogu pospješiti ili osujetiti uspostavu i održavanje sigurne privrženosti.
Genetske predispozicije, zdravstveno stanje djeteta, okolnosti poroda, socijalna i obiteljska podrška majci/skrbniku u obnašanju roditeljske uloge, te brojni drugi čimbenici utjecati će na uspostavu i razvoj odnosa privrženosti između djeteta i njegovog primarnog skrbnika u prvim godinama života.
Poslovica kojom započinje ovaj tekst sažima ono što gotovo svi znamo: lako je kad se ne radi o “teškoj djeci”, već djeci ugodnog temperamenta, kad je dijete zdravo i okolina poticajna. Još je lakše kad je skrbnik imao dobar odnos privrženosti u djetinjstvu i razvio socijalne vještine, kad ima “talenta” za čitanje emocija drugih ljudi, kad je to zrela osoba koja zna razlikovati svoje i tuđe potrebe. Lakše je vidjeti i osjetiti dijete kad nije bilo traumatskih iskustava i straha za djetetov život i zdravlje u trudnoći i pri porodu, nesretnih životnih okolnosti u prethodnim iskustvima začeča, rađanja, podizanja djece. Lakše je kada su životne okolnosti povoljne i omogućuju da se usredotočimo na odnos sa našim djetetom.
“Umiljato janje” koje smo donijeli na svijet čitati će iz naših očiju, glasa i pokreta svoju važnost, učiti će brzo i lako, napredovati u kognitivnom i emotivnom razvoju, naučiti će prepoznavati i regulirati svoje emocije i biti u stanju percipirati emocije drugih ljudi. Ukratko, svladat će socijalne vještine koje će mu omogućiti da i u odnosima s drugim osobama zadovoljava svoje potrebe.
Što kad nije tako? Jesu li djeca koja nisu imala sigurnu privrženost osuđena na emocionalnu i socijalnu disfunkcionalnost? Hoće li njihova akademska postignuća nužno biti lošija i njihova životna perspektiva slabija od one “umiljate janjadi”?
Recentnija istraživanja na području privrženosti potvrđuju mogućnost razvoja odnosa privrženosti s različitim figurama, odnosno multiple privrženosti.
Privrženost glavnoj figuri, pri tom, ima veći utjecaj od drugih odnosa na dijete, ali ne onemogućuje utjecaj drugim figurama s kojima dijete uspostavlja odnos i koje mogu imati korektivnu funkciju.
U svakom periodu svog života dijete uspostavlja odnose privrženosti s osobama koje o njemu brinu i ti su odnosi slični onom privrženosti majci. Prisutnost senzibilnih skrbnika dovodi do organizacije i reorganizacije mentalnih reprezentacija kao i do uspostavljanje novih i neovisnih odnosa s drugim figurama (Howes, 2002.).
Socijalne i životne vještine mogu se učiti kroz čitav život uz pomoć značajnih figura s kojima se tijekom života ulazi u odnos.
Ova istraživanja impliciraju difuziju odgovornosti za odgoj djeteta i na druge dionike odgoja izvan primarne obitelji što je od osobite važnosti kod djece iz disfunkcionalnih obitelji, odnosno djece čija primarna dijada s odraslim figurama u obitelji nije osigurala sigurnu privrženost, niti odgovarajuće učenje prepoznavanja vlastitih i tuđih emocionalnih stanja.
Tko su te figure? Bake i djedovi, rođaci, odgajateljice, treneri, učitelji, profesori…
Afrička poslovica kaže da je potrebno cijelo selo da bi se odgojilo dijete. Prije toga, rekla bih, potrebna je svijest sela o tome kako odgoj funkcionira. Čini se da se u suvremenom načinu života ova svijest izgubila i da se isključiva odgovornost rado pripisuje obitelji. Ili da se obitelji „ne miješa u posao“ dok god njeni problemi vidljivo ne ugrožavaju druge.
