„Među tisućama, često neprikladnih očekivanja koja se vežu za učitelje i školu je i ono o prevenciji konzumacije psihoaktivnih tvari.“
Stefano Canali, talijanski sveučilišni profesor i istraživač na području Logike i Epistemiologije, započinje ovim riječima članak napisan povodom Svjetskog dana učitelja.
Među brojnim godišnjim izviješćima koje škole podnose svojim osnivačima i nadležnom ministarstvu tu je i onaj o sudjelovanju u nekom od preventivnih programa koji postaju sinonim za prevenciju. U kolektivnom imaginariju to je neka ad hoc aktivnost, nešto što netko dođe i izvede s učenicima, nakon što je ishodovao sve potrebne dozvole nadležnih i osigurao sredstva za izvedbu svojih aktivnosti. Povremeno se tu ubacuju i različiti „uljezi“ koji preskaču ovu proceduru i direktno školama prodaju „preventivne publikacije“ koristeći se autoritetom policije ili neke druge „nadležne“ institucije.
Jedno od ovih nerealnih očekivanja o kojima govori Canali je da bi svaka škola trebala znati kako se prevenira ovisnost, što djeluje preventivno, a što ne. Prečesto se bira ono što ima „očiglednu valjanost“, nešto što u naslovu ima „droga“ ili „prevencija ovisnosti“ pa je valjda upravo to ono što nam treba.
Koristeći relevantnu literaturu s ovog područja, Canali nabraja što nije prevencija ovisnosti, unatoč „očiglednoj valjanosti“, odnosno kojih pet pristupa prevenciji ovisnosti svakako treba izbjegavati u školi:
1.Ne strašiti – očekivanje da će prikazivanje teških i vidljivih posljedica korištenja droga na osobe djelovati preventivno slijedi logiku koju nije teško razumjeti, ali istraživanja pokazuju da ova strategija nema učinka. Strašenje djeluje kratko i to samo na neke osobe. Dugoročnije učinke može imati na one osobe koje niti nisu u riziku, mlade koji nisu skloni rizicima, manje impulsivni, neskloni traženju jakih senzacija i uzbuđenja. Za one koji su ovoj slici u potpunosti suprotni i koji su zbog toga u daleko većem riziku od konzumacije psihoaktivnih tvari, strašenje ne funkcionira, dapače može dovesti do rezultata suprotnih očekivanima. Općenito, konstatira Canali, strašiti nekoga je gubitnička strategija. Mladi će imati tendenciju čitati poruku strašenja kao nerealnu i iskrivljenu informaciju, koja ne odgovara njihovom iskustvu ili onome što su imali priliku vidjeti da se događa drugima. To što najveći broj njih ima priliku vidjeti je da iako jedan značajan broj njihovih vršnjaka koristi psihoaktivne supstance, uključujući alkohol i cigarete, samo rijetki, na sreću, imaju ozbiljne posljedice kao što su različita problematična ponašanja, ovisnosti ili ozbiljne štete po tjelesno zdravlje. Na ove poruke mladi, kao uostalom i odrasli konzumenti psihoaktivnih tvari, imaju tendenciju razmišljati po tipu “meni se to ne može desiti”, “moj je djed svakodnevno konzumirao alkohol, a živ je i zdrav s 80 godina”.
Povrh svega navedenog, Canali nas podsjeća da su neuroznanosti dokazale kako mladi žive u vrlo ograničenom vremenskom horizontu, ovdje i sada, i nisu u stanju emocionalno i motivacijski projicirati se u budućnost, odnosno u eventualne buduće posljedice svojih ponašanja. Drugim riječima, iako mogu biti dobro upoznati sa štetnim posljedicama korištenja droga na vlastiti razvoj i buduće zdravstveno stanje, ova svjesnost se ne može pretočiti u osjećajnu sferu niti u motivaciju za nekorištenjem psihoaktivnih supstanci.
2. Svjedočanstva bivših ovisnika koji gostuju u školama
Kao strategija prilično je rašireno uvjerenje da će svjedočanstvo osobe koja je proživjela pakao drogiranja biti od koristi u prevenciji ovisnosti. Znanstvene provjere efikasnosti pokazuju da ne samo da se radi o neodgovarajućoj strategiji, već često i kontraproduktivnoj. Za ilustraciju, Canali navodi svjedočanstvo jednog četrnaestogodišnjaka nakon gostovanja bivšeg ovisnika u školi: “Dakle, ako se drogiraš možeš uživati u dobrim stranama, a u momentu kad one loše izađu van, možeš se zaustaviti i dobiti posao koji će te učiniti stručnjakom kojeg pozivaju na pozornicu da bi razgovarao s ljudima kao jedna posebna osoba. Nije loše.”
3. Informirati, odnosno jednostavno “opremiti” informacijama djecu i mlade
Ljudsko je ponašanje pod utjecajem i onoga što znamo, stoga je ispravno informirati mlade o tome kako djeluju i koje učinke imaju psihoaktivne supstance. Ostaje, međutim, činjenica da je naše ponašanje samo djelomično pod utjecajem onoga što znamo, što potvrđuju brojni odrasli konzumenti cigareta, alkohola i droga koji su u većoj ili manjoj mjeri informirani o zdravstvenim rizicima, što ih ne sprječava u konzumaciji.
Ovakva marginalna uloga znanja i informacija na odluke još je naglašenija kod mladih koji donose odluke o svojim ponašanjima uglavnom na osnovi impulzivnosti, potrage za momentalnom gratifikacijom, umanjivanjem budućih posljedica, pritiska vršnjačke grupe. Kao i prethodno opisani pristupi, ovaj može biti od pomoći onima koji već imaju stav o neuzimanju psihoaktivnih supstanci, ali je od male pomoći sam po sebi u smislu poboljšanja kompetencija donošenja odluka, samokontrole, otpora vršnjačkom pritisku. Korisnije od samih informacija o drogama su znanja o strategijama kojima se jačaju vlastite sposobnosti samoregulacije, poboljšanja samoefikasnosti, nošenja sa neugodnim emocijama i stresom kako bi se uspješno oduprli socijalnom pritisku prema konzumaciji.
4. JUST SAY NO! ili Reci ne drogi pristupi
Ovaj pristup obilježava slogan najraširenije i najduže prevencijske kampanje ikad poduzete u svijetu. Radi se o kampanji koju je u SAD-u pokrenula Reaganova administracija 1982.godine. Moto kampanje je sintetičan, lako zapamtljiv i prividno prodoran. No, da li je bio i efikasan? Istraživanja su pokazala da kampanja nije funkcionirala kako se očekivalo. Ona je pomogla da se ojača uvjerenje o nekonzumaciji kod osoba koje su već imale negativan stav prema konzumaciji, ali najranjivije osobe nisu njome dobili korisne instrumente kojima bi se obranili od pritiska prema konzumaciji niti one koji bi im pomogli regulirati emocije i raspoloženja koji mogu poticati eksperimentiranje drogama ili njihovo korištenje. Postavlja se pitanje da li namjeravamo “reći ne” svim psihoaktivnim supstancama? Da li u to spadaju i psihoaktivni lijekovi koji mogu biti korisni u slučaju potrebe? Da li tu spada i izuzetno rašireno korištenje alkohola i duhana različitim socijalnim situacijama u svrhu zabave i opuštanja? Ova se ponašanja ne nazivaju drogiranjem iako mogu biti jednako opasna ili ponekad i opasnija od konzumacije droga.
5. Korištenje eksperata: dovođenje liječnika, policajaca, farmakologa itd. u škole
Prilike u kojima se susrećemo s ekspertima i specijalistima mogu biti korisne i interesantne odraslima, prvenstveno nastavnicima, ali imaju puno manje vjerojatnosti da će biti efikasni u prevencijskom smislu za djecu i mlade.
To prvenstveno znači sjediti i pasivno slušati, a bez aktivnog učešća u nekoj aktivnosti interiorizacija i učenje su otežani, pa time i prevencija. Prijenos sadržaja i perspektiva u ovom pristupu uglavnom je pogrešno naciljan jer se rijetko uspostavlja odnos povjerenja i uvažavanja potreban da bi mladi postavili pitanja o tome što ih stvarno zanima i što predstavlja njihovu stvarnu potrebu. S druge strane, specijalisti i eksperti rijetko imaju pedagoške kompetencije odnosno kompetencije upravljanja edukativnim procesima, u čemu su učitelji i nastavnici stručnjaci.
Ovo ne znači da treba apriori isključiti intervencije tog tipa, već ih treba upotrijebiti u suradnji s nastavnim osobljem koje će upravljati i regulirati procese na način da se postigne njihova maksimalna odgojna i obrazovna efikasnost.
ŠTO ŠKOLA MOŽE I ŠTO BI MORALA ČINITI U PREVENCIJI?
Nakon nabrajanja različitih pristupa “eksperimentiranja s prevencijom” koje ne preporučava u školskom okruženju, Canali podsjeća na one aspekte škole koji su na neki način “autohtoni”, pripadaju joj i predstavljaju izuzetno važan, iako indirektan, čimbenik prevencije rizičnih ponašanja. Škola odgaja i podučava. “Prevenciju” i “školu” povezuje “obrazovanje”. Uloga škole je poticati i podržavati procese stjecanja znanja i kompetencija, razvoj kapaciteta za kritičko mišljenje i prosuđivanje, oblikovanje intelektualno i emotivno zrele osobe sposobne za autonoman život u odraslosti. Škola koja djeluje onako kako treba, sa svima s kojima ima ovu zadaću, pridonosi prevenciji problematične uporabe psihoaktivnih tvari.
Da bi bila u stanju nositi se sa ovim zadaćama, odnosno da bi mogla doista odgajati i doista imati preventivnu ulogu ono što radi moralo bi biti prepoznato na razini društva i politike, odnosno ono što škola uči trebalo bi reflektirati važeče društvene i političke stavove. Da bi mogla obrazovati i odgajati, odnosno stvarno preventivno djelovati, obrazovanje mora biti koncipirano kao proces koji uključuje cjelokupni društveni sistem- ne samo školu, već i roditelje, zajednicu, proizvodni sektor. Radi se, zaključuje Canali, o idealnim uvjetima koji iz današnje perspektive djeluju gotovo nerealno, te se u nedostatku optimalnih okolnosti za vršenje vlastitih preventivnih zadaća u školama često postupa tako da se odabere neki od spomenutih pristupa i ad hock intervencija koje mogu biti ne samo neefikasne već i kontraproduktivne.
s talijanskog prevela i obradila Sanja Filipović
Stefano Canali, https://www.psicoattivo.com/la-prevenzione-del-consumo-di-droghe-a-scuola-giornata-mondiale-dellinsegnante/
