Burn out nastavnika

Stres nastavnika  je  nedovoljno prepoznat  s obzirom na još i danas široko raširene društvene stereotipe koji ulogu nastavnika vide kao  javne službenike koji  “rade četiri sata dnevno i imaju tri mjeseca godišnjeg odmora”. Usprkos tome, škole sve teže pronalaze stručni kadar, a raste i broj mladih nastavnika koji planiraju promjenu profesije (Međunarodno istraživanje o učenju i poučavanju Teaching and Learning International Survey – TALIS, 2024.)

Vittorio Lodolo D’Oria,talijanski liječnik specijalist medicine rada koji se s temom stresa povezanog s poslom bavi godinama, osobito izgaranjem (burn out) koji pogađa nastavničku profesiju, upozorava na rastući fenomen samoubojstava nastavnika u Italiji u članku objavljenom u LabParlamento, krajem 2013.godine (prema https://educazione.chiesacattlica.it/il-male-di-vivere-degli-insegnanti-uno-al-mese-si-suicida-dal-2014/ ).

  Precizni podaci, kaže autor,ne postoje,jer službene evidencije (Istat) ne uključuju profesiju osobe koja je izvršila suicid, pa se autor koristi podacima iz tiska.  Prema tim izvorima između 2014. i 2024. bilo je 110 slučajeva suicida nastavnika, u biti jedan mjesečno, isključujući srpanj i kolovoz, kada je nastava obustavljena. U prosjeku je svake godine bilo između šest i jedanaest slučajeva, s vrhuncem od 26 samoubojstava učitelja 2017., “bez ikakvog vidljivog objašnjenja”, komentira Lodolo D’Oria.

Problem je već ranije prepoznat, u Francuskoj 2005. i u Ujedinjenom Kraljevstvu 2009. i 2012.  Ovo su  jedine dvije zemlje koje su procijenile rizik od samoubojstva nastavnika, utvrdivši da su samoubojstva nastavnika na najvišim razinama  u usporedbi sa svim ostalim profesionalnim kategorijama i općom populacijom.

U nastavničkoj profesiji depresija podjednako pogađa žene i muškarce iako je rizik za obolijevanje od depresije 5 puta veći kod žena u dobi koja je prosječna dob nastavnika (u Italiji 50,4 godine, u RH

43,6 za OŠ i 46 za SŠ). Preko 80% nastavnika u Italiji ima neku od dijagnoza psihičkih poremećaja ili bolesti, od čega 80% iz skupine anksiozno-depresivnih poremećaja. https://www.youtube.com/watch?v=KzgGrK3vx8 ).

Usprkos tome, još su uvijek  jedine profesionalne bolesti koje se priznaju nastavnicima, u Italiji kao i kod nas,  one povezane sa prenaprezanjem glasnica (“Čvorići glasnica uzrokovani kontinuiranim naporom glasnica na radu”https://www.zakon.hr/z/1395/zakon-o-listi-profesionalnih-bolesti).

Uključivanje bilo koje psihopatologije u profesionalne bolesti vodilo bi povlasticama kao što je ona za koju se Lodolo D’Oria u Italiji zalaže, a to je kraći radni vijek za nastavnike (60 umjesto 67 koliko je sada u Italiji potrebno raditi prije mirovine).

Više od 10000 znanstvenih publikacija s područja psihologije potvrđuje da je nastavničko zanimanje rizično za psihičko zdravlje i dovodi do psihičkog iscrpljivanja radi kontinuiranog, svakodnevnog odnosa sa korisničkom skupinom, teret kakav ne postoji niti u jednoj drugoj profesiji, tvrdi Lodolo D’Oria.   Osim anksiozno-depresivnih poremećaja, dugotrajni stres kod žena, nastavnica koje čine pretežiti dio nastavničke populacije, dovodi i do povećanog rizika za tjelesne bolesti. Istraživanja potvrđuju da je rizik obolijevanja od raka dojke kod nastavnica dvostruko veći od drugih žena iste dobi.

U svojim javnim nastupima Dr Lodolo D’Oria često postavlja pitanje da li se stres nastavnice u 50-tim godinama koja ima kod kuće adolescenta, bolesne roditelje o kojima vodi brigu, smetnje predmenopauze i koja na poslu neprimjereno reagira u odnosu na učenika može smatrati  reakcijom uvjetovanom profesionalnim stresom?  Na ovo pitanje nastavnici često odgovaraju da se tu ne radi o stresu izazvanom poslom. Liječnik ga smatra stresom izazvanim poslom jer profesionalno opterećenje ne može biti takvo da ne dopušta bilo kakvo drugo opterećenje normalno i uobičajeno za pojedine životne faze.

“Odnos troši, odnos ubija”, kaže Lodolo D’Oria, posebice odnos s istim osobama u dužem vremenskom razdoblju kao što je to  odnos nastavnik-učenik. Rizici za mentalno zdravlje nastavnika proizlaze iz prirode odnosa koji uspostavljaju s učenicima. Porast psihičkih smetnji, mentalnih poremećaja, poremećaja u ponašanju i teškoća u učenju koji se bilježi u školama iz godine u godinu stavlja pred nastavnike nove i visoke zahtjeve, budući da u pedagoškoj perspektivi voditi brigu o nekome podrazumjeva sudjelovati u njegovom problemu, biti uključen u to što ta osoba živi. Često je ovo sudjelovanje za nastavnike teže kad su u pitanju roditelji nego sama djeca koja zahtijevaju posebnu brigu. Kontakt sa realnostima osoba koje se nose s bolešću, nelagodom i patnjom dovodi u pitanje ne samo profesionalne kompetencije nastavnika, već i emocionalne kompetencije, može narušiti sliku o sebi i izaziva strahove i tjeskobu. Ovakvi odnosi zahtjevaju sposobnost empatije za koju je potrebna kontinuirana introspekcija i preispitivanje sebe.

Da bi se ovi zahtjevi mogli ispuniti potreban je kvalitetan timski rad i posebni oblici obuke. Radi se o iskustvenom učenju u grupi kolega gdje bi nastavnici bili pomognuti u istraživanju vlastitih reprezentacijskih modela, odnosno samih sebe, gdje bi mogli prepoznati vlastite načine ulaska u odnos i razumijevanja drugih, identificirati vjerovanja, vrijednosti i motivaciju koja upravlja radom u razredu. Obuka koja podrazumijeva sve one elemente (pripadnost, koheziju, dijeljenje, razvoj empatije, ogledavanje u drugome i sl.) koji su potrebni za upravljanje razredom kao grupom i slična je onoj koju prolaze  psihoterapeuti, eksperti u upravljanju odnosima.

Nastavnik mora biti dobro da bi bio u stanju izgraditi dobar odnos s učenicima.

 Studije su pokazale da je koncept dobrobiti nastavnika plod zadovoljenja tri potrebe: osjećati se kompetentni i sposobni, osjećati se nezavisni i gospodari vlastitih izbora, osjetiti se dio grupe i socijalno povezani sa ostalim osobama (Ryan e Decy, 2000).

 Osim  investicije u vlastite emocionalne kompetencije, dobrobit nastavnika determinirana je dobrim dijelom i socijalnom podrškom koja u ovom trenutku nije na zadovoljavajućoj razini. Istraživanje koje smo na početku ovog članka citirali,  pokazuje da se Hrvatska nalazi u skupini zemalja u kojima učitelji imaju najmanji osjećaj da mogu utjecati na obrazovnu politiku, a glavni razlozi sve većeg napuštanja profesije od strane mladih učitelja su: osjećaj prevelike odgovornosti za uspjeh učenika, pritisci roditelja, česte promjene kurikula te zahtjevi lokalnih i državnih vlasti .(Međunarodno istraživanje o učenju i poučavanju Teaching and Learning International Survey – TALIS, 2024.).

Navedenim rizicima profesionalnog izgaranja nastavnika pridružuju se oni koji se tiču kontinuiranog smanjenja ugleda struke i znanja općenito kao rezultat društvenih, političkih i kulturoloških promjena.

U suvremenom svijetu  znanje je sve više tretirano kao roba kao i svaka druga, dostupna svima, a učitelj (lat.Magister, superioran) odavno više nije figura  čije se znanje i umijeće prenošenja znanja respektira.

Zaključno, povećani zahtjevi na kompetencije i rad nastavnika izazvani problemima koje suvremeni odgoj i obrazovanje nameću, traže i višestruke investicije zajednice kako u odgovarajuću obuku nastavnika, tako i u zaštitu digniteta struke.

Pripremila: Sanja Filipović, dipl.psih.prof.