Na kraju smo školske godine. Napetost se u školama osjeća na svakom koraku, kod djece, nastavnika,
roditelja.
Tomislav Franić, splitski specijalist dječje psihijatrije, u jednoj monografiji o mentalnom zdravlju NZJZ
Splitsko-dalmatinske županije iz 2016. godine piše:
“Zapitajmo se koliko nesvjesnih poruka o tome kako je samo savršenstvo prihvatljivo šaljemo
mladima. Naravno, znamo mi djeci reći da su i dobar i vrlo dobar „ocjene“ i dovoljno smo već
„istrenirani“ da se kratko suzdržimo te kad dijete dođe kući s četvorkom prvo kažemo: „Pa to je dobra
ocjena“, a onda: „ali“. Nakon samo par minuta slijedi pitanje: „A je li bilo petica?“ Ili, još gore, dijete
dođe s peticom kući, a nakon pohvala izdržimo jedva par minuta do postavljanja pitanja: „A je li bilo
puno petica?“
Jesu li današnja djeca preopterećena, očekuje li se od njih u ranoj dobi jednostavno previše i, sudeći
prema svemu, imaju li današnja djeca prava na pogreške?”
Dok naši zahtjevi za izvrsnošću sve više postavljaju ljestvicu djeci, komunikacija s njima sve je
oskudnija. Franić navodi da je već sada neuroslikovnim prikazima dokazano da djeca majki koje više
vremena provode pred „ekranima“ i imaju oskudniji vokabular, imaju
manji prosječni volumen mozga, a ista korelacija se može pronaći i za tjelesni kontakt
s majkom i volumen mozga djeteta. Za igru s djetetom i druge kvalitetne oblike provođenja vremena i
komunikacije pronalazimo sve manje vremena. Široko rasprostranjeno digitalno komuniciranje čini
komunikaciju u suvremenom svijetu sve oskudnijom i plićom. Dr Franić se pita “Je li to razlog pojave
sve većeg broja adolescenata sa psihosomatskim i konverzivnim smetnjama koje ne znaju
ispsihologizirati, već ih potiskuju i reagiraju tjelesnim simptomima na razini osmogodišnjaka?”
Što je s drugim poremećajima u dječjoj i adolescentskoj dobi, posebice onima gdje se bilježi porast
pojavnosti poremećaja u populaciji (incidencija). Ima li ih sve više ili smo mi bolji u ranom postavljanju
dijagnoza? Da li su ljudi skloniji prije potražiti psihijatrijsku pomoć nego što je to nekad bio slučaj?
Ne krije li se ponekad u tom ranijem postavljanju dijagnoza zamka da će živahno i emocionalno
nezrelije dijete biti dijagnosticirano hiperaktivnim, budući da se radi o dobi intenzivnog psihofizičkog
razvoja u kojoj vremenski period od npr. 9 mjeseci starosti nije usporediv s istim periodom u kasnoj
adolescenciji ili odraslom dobu.
Poremećaji iz spektra autizma (PSA) ili pervazivni razvojni poremećaj počeo je bilježiti rast nakon
poznatog filma “Kišni čovjek”, ali su stvarni porast incidencije ovog poremećaja pokazala i
istraživanja.
Porast broja maloljetnih pacijenata s psihijatrijskom dijagnozom je ipak stvaran, o čemu svjedoče neki
pokazatelji. U 2005.godini u u primarnoj zdravstvenoj zaštiti u RH zabilježeno je 17 836 posjeta djece
zbog takve dijagnoze,u 2024. ih je više od 50 000 (intervju s T.Franićem, Nedjeljom u 2, 13.listopad
2024.).
U genezi psihijatrijskih poremećaja i bolesti učestvuju biološki, te okolinski čimbenici (psihološki,
socijalni). Biološki čimbenici ne mogu objasniti ovaj rast, kaže Franić, ne bilježe se značajne promjene
na ovom području, dakle, radi se o okolinskim čimbenicima.
Porast psihičkih poremećaja i bolesti kod djece Franić pripisuje društvenim promjenama pod
utjecajem zapadne kulture kao izrazito kompetitivne s jedne strane i hedonističke s druge, što vodi u
navikavanje, desentizaciju i posljedično u nemogućnosti uživanja (anhedonija) u onome što nam je
ranije predstavljalo zadovoljstvo. Isto tako pretjerano štićena djeca koja nemaju dodir s frustracijama,
neće biti u stanju razviti adekvatne mehanizme suočavanja i usavršavati ih tijekom odrastanja, već će
reagirati na infantilne, regresivne načine. Digitalizacija i digitalna komunikacija osiromašila je
komunikaciju i dovela do sve veće usamljenosti, a porast agresije kod djece, kaže Franić, rezultat je
onoga što djeca vide oko sebe.
Djeca mogu oboljeti od svih psihičkih bolesti i poremećaja kao i odrasli, te je postotak oboljelih
podjednak, razlike su u čestini s kojom se neka bolest ili poremećaj javlja u djetinjstvu ili odrasloj dobi.
Prema epidemiološkim podacima životni rizik za psihički poremećaj iznosi 50%. 50% osoba oboljelih
od psihičkih poremećaja i duševnih bolesti obolilo je do 14.godine, 75% do 24. Kao posljedice se
javljaju prekid školovanja, nezaposlenost, adolescentne trudnoće, rani brakovi, razvodi brakova,
nasilje i sl. (prema KLJUČEVIĆ, Željko i suradnici, Zaštita mentalnog zdravlja djece i
mladih : uloga javnozdravstvenih projekata,NZJZ Splitsko-dalmatinske županije, 2016.)
Unatoč porastu psihičkih poremećaja koji se bilježe i u drugim zemljama, stopa oboljelih osoba koje se
liječe je 38%, dakle svaka 3. oboljela osoba u razvijenim zemljama, a još uvijek je izuzetno dug period
od pojave bolesti do prvog javljanja na liječenje (6 – 8 godina za depresiju i 9 – 23 godine za anksiozne
poremećaje). Jedna od barijera u pravovremenom traženju pomoći je nevoljkost roditelja da priznaju
da se nešto s djetetom događa. Druga je predrasuda da su psihijatri “trovači” lijekovima koje
propisuju nekritički. Prepreku predstavlja i nedovoljan broj dječjih psihijatara kojih u Hrvatskoj ima
šesdesetak, a trebalo bi ih biti najmanje duplo s obzirom na potrebe.
Pojava simptoma psihičkih smetnji kod odraslih i kod djece ujedno je i prilika za preispitivanje i
traženje odgovora što ih je moglo izazvati, što to nismo “posložili” kako treba. Kakvo je okruženje u
kojem naša djeca rastu? Jesmo li mi sami isuviše anksiozni, kako smo posložili vrijednosti i prioritete,
da li je neka naša reakcija narcistička, komuniciramo li s djecom i onda kada nam je to teško?
Dopuštamo li djetetu da se suočava s frustracijom i izgradi vlastite mehanizme suočavanja, da ih
usavršava? Preispitivati se ne znači biti “nekompetentan”, dapače, znači doista vidjeti nekoga i tražiti
primjerene odgovore za njega. Znači biti odgovoran. Potražiti pomoć kad primijetimo zabrinjavajuće
promjene u ponašanju djeteta koje traju neko vrijeme i ne znamo čemu ih pripisati također je čin
odgovornosti i ljubavi.
